Blog

Dječji strahovi dio su normalnog razvoja


Dječji strahovi dio su normalnog razvoja - EIUS Centar

Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija. Osnovne emocije kao što su sreća, tuga, ljutnja, iznenađenje i gađenje imaju transkulturnu i transgeneracijsku vrijednost. Doživljavaju ih istom mimikom lica ljudi različitih kultura i doživljavali su ih naši preci.


Strah je bez obzira koliko imao negativnu konotaciju naš saveznik jer nas štiti od opasnosti. Kad se susretnemo s nečim što bi nas moglo ugroziti strah nam služi kao upozorenje da se približava opasnost te se u našem tijelu pokreće niz reakcija koje nam pomažu da ostanemo sigurni.


Dječji strahovi prate određeni razvojni tijek


Zamislite da šećete šumom i odjednom čujete i vidite nešto što bi moglo sličiti opasnoj životinji. U vama se javlja strah koji potiče lučenje adrenalina. Strah se javlja u situacijama koje doživljavamo opasnima i prijetećima baš sada.


Strah i anksioznost (tjeskoba) ponekad se koriste s istim značenjem. Anksioznost je dugotrajnije stanje koje se za razliku od straha usmjerava na ono što će se događati u budućnosti. Anksioznost nas priprema na prijetnju koju očekujemo u budućnosti. Ono što izaziva anksioznost nije stvarna opasnost nego naše misli o tome što bi se moglo dogoditi. Misli koje nam se javljaju mogu biti točne, ali i pogrešne. Isprepliću maštu i stvarnost. Strah i anksioznost djeluju na naše tijelo, misli i ponašanje.


Strah i anksioznost nekad su brižni pratioci na našem putu, a poneka mogu biti ograničavajući faktori naše slobode.


Strahovi prate određeni razvojni tijek i dio su normalnog dječjeg razvoja.


Strah u najranijoj dobi vezan je uglavnom uz osjetilna iskustva, uz ono što mogu vidjeti ili doživjeti, uz uznemirujuće intenzivne podražaje, glasne zvukove i gubitak oslonca. Zatim se razvija strah od nepoznatih osoba i uznemirenost kad se majka udalji. Kako rastu, djeca se počinju bojati mraka, čudovišta i izmišljenih bića.


Rečenice koje pomažu i rečenice koje ne pomažu


Na sljedećem razvojnom koraku kad mogu razlikovati stvarnost od mašte suočavaju se s onim što im u stvarnosti može naštetiti: prirodnim nepogodama, mogućim ozljedama, životinjama koje ih mogu napasti.


U školskoj dobi, kad se slika o sebi uvelike temelji na školskom uspjehu, djeca se prvi puta susreću s raznim izazovima i očekivanjima okoline, a time i strahom od neuspjeha.


Anksioznost vezana uz društvene situacije i odnose s drugima, jesu li dovoljno privlačni, pametni ili posebni, javljaju se u adolescenciji.


Iz perspektive odraslih mnogi od dječjih strahova mogu biti besmisleni. Ali mogli biste se prisjetiti nekih svojih strahova koji su nam kao djeci bili stvarni. Zato je vrlo važno imati na umu kako o njima razgovarati s djecom.


Rečenice koje ne pomažu:

  • Prestani se bojati.

  • Smiri se ili te nikad više neću voditi sa sobom.

  • Prestani plakati, nisi mala beba.

  • Ma daj, pa samo se curice plaše.


Rečenice koje pomažu:

  • U redu je bojati se i ja se ponekad nečeg bojim.

  • Vidim da si se jako uplašio.

  • Tu sam i pomoći ću ti da pobijediš svoj strah.

  • Što ti sada može pomoći?


Učestalost djetetovog spominjanja straha, intenzitet s kojim se strah javlja, dužina tog osjećaja kojeg naziva strahom te u kojoj mjeri i koliko ta uznemirenost utječe na djetetovo svakodnevno funkcioniranje znakovi su koji mogu navesti roditelje na zabrinutost i biti poticaj pronalaska novih načina kako bi se strahovi prevladali i bili dio odrastanja.


742 views

Recent Posts

See All